USTAŠA

This weblog is an online protest of Croatian patriots against the current Croatian government under the leadership of Dr. Ivo Sanader and Stipe Mesic who, in the name of democracy, wage a fruitless war against Croatian “fascists” by using the same fascist methods: police repression, destruction of monuments (Budak & Francetic), glorifying Tito’s butchers and curtailing the freedom of media.

ponedjeljak, rujna 27, 2004

Ivan Gabelica: A. PAVELIĆ - OKLEVETANI HRVATSKI REVOLUCIONAR

"Hrvatska smotra", hrvatsko pravaško glasilo - Zagreb
( kolovoz 2004, Godina I. - Broj 3, str. 21-23)


DR. ANTE PAVELIĆ U HRVATSKOJ POLITICI I POVIJESTI

OKLEVETANI HRVATSKI

REVOLUCIONAR

(Bradina, 14. VII. 1889 - Madrid, 28. XII. 1959)



Piše: Ivan Gabelica



Malo je ljudi, koji su toliko volili Hrvatsku i koji su svojim životom i radom toliko duboko zasjekli u sudbinu hrvatskoga naroda, a kojih je sudbina opet toliko tragična, kao što je to slučaj s dr. Antom Pavelićem, poglavnikom Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske. Cio je život proveo u borbi za slobodu hrvatskoga naroda, žrtvujući tomu cilju sve svoje umne i tjelesne snage te građansku udobnost i životnu sigurnost i svoju i svoje obitelji, a u slobodnoj Republici Hrvatskoj nema mu nikakva spomena ni znaka. I ne samo to. Kosti mu i dalje počivaju u tuđoj zemlji, daleko od rodne grude, a crne legende se o njemu i dalje šire kao u najgora jugoslavenska komunistička vremena ili je prekriven debelim velom šutnje. Tako je i ove godine prošla 115. obljetnica njegova rođenja, u kojoj se ujedno navršava i 45. obljetnica njegove smrti, a povodom toga nije, koliko mi je poznato, napisao ni slovce. Republika Hrvatska kao nezavisna država postoji već trinaest godina, a o dr. Paveliću nije objavljena ni jedna znanstvena studija, u kojoj bi se na objektivan i istinit način prikazao njegov rad i djelovanje. A to je bila primarna dužnost hrvatskih znanstvenih ustanova, jer je, uostalom, Republika Hrvatska samo djelomično ostvarenje cilja, za kojim je on neprekidno težio, kojega je bio privremeno i ostvario u daleko punijoj mjeri i kojemu je svojim radom i djelom stalno utirao putove. Uostalom, i taj čovjek, ako na ništa drugo, ima barem pravo na istinu o sebi, a mi mu je nemamo pravo uskratiti.

Dr. Ante Pavelić rodio se u selu Bradini, na Ivan-Planini, u Hercegovini, od oca Mile i majke Mare Šojat, oboje iz Krivoga Puta, kod Senja. Otac mu je u to vrijeme bio nadglednik radova na izgradnji željezničke pruge u Bosni i Hercegovini. I mjesto rođenja i samo podrijetlo utisnuli su mladom Paveliću svoj biljeg. Ti krajevi, koji se svojim načinom života ne razlikuju jedan od drugoga, ne odgajaju mekušce nego odlučne ljude, spremne izdržati sve muke i životne patnje i napore. Te odlike će kasnije i te kako doći do izražaja u Pavelićevu životu. Osnovno školovanje je završio u raznim mjestima u Bosni, a gimnaziju je pohađao u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti. Godine 1910. upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, na kojemu je 1915. i doktorirao. Potječući iz siromašne seljačke obitelji, već u najranijoj mladosti morao je obavljati najteže fizičke poslove, pa je tako dobro upoznao život hrvatskoga seljaka i radnika, prema kojima se uvijek odnosio s poštovanjem i kojima je uvijek nastojao pomoći, pogotovo kao državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Duboka socijalna nota bitno je obilježila njegova cjelokupnoga javnoga djelovanja. Želeći zaštititi radništvo, kako od izrabljivanja beskrupuloznih poslodavaca, tako i od anacionalnoga komunizma, zajedno s još desetoricom radnika osnova je godine 1921. Hrvatski radnički savez, koji će se s vremenom razviti u najjaču hrvatsku sindikalnu organizaciju, izrazito nacionalno orijentiranu.



Još kao sveučilištarac, a možda i prije toga, upio je nauk Oca domovine dr. Ante Starčevića i njegova suborca dr. Eugena Kvaternika, pa ke cijeli svoj život žrtvovao na ostvarenju njegovih ciljeva. Usko surađujući s dr. Aleksandrom Horvatom, tadašnjim predsjednikom Hrvatske (Čiste) stranke prava, početkom godine 1918. kooptiran je njezin Poslovni odbor, a 28. studenog iste godine izabran za njezina tajnika. Nekoliko godina kasnije postao je podpredsjednik te stranke. Kao ugledni pravaš bio je biran za gradskog zastupnika grada Zagreba, za oblasnoga zastupnika zagrebačke oblasti i na parlamentarnim izborima 11. rujna 1927. zajedno s dr. Antom Trumbićem velikom većinom za narodnoga zastupnika glavnoga grada Zagreba.

Uz to je kao odvjetnik branio mnoge optuženike u političkim procesima. Osobito je poznata njegova obrana prof. dr. Milana Šufflaya, uglednoga pravaša i svjetski poznatoga i priznatoga albanologa, godine 1921. u Zagrebu i makedonskih sveučilištaraca godine 1927. u Skoplju, što mu je pribavilo velik ugled i poštovanje među Makedoncima i Bugarima i otvorilo mnoge političke sveze i prijateljstva, koja će iskoristiti u borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku.




U svomu političkom radu i borbi dr. Ante Pavelić nije bio politički teoretičar i dogmatik. On je bio politički praktičar, nastavljajući se tako izravno na djelatnost dr. Eugena Kvaternika. Poput Kvaternika, i on je neprekidno razmišljao, kako izvesti revoluciju za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Slobodna i nezavisna hrvatska država bio je cilj, za kojim je uvijek težio i od kojega nikada nije odstupio. I dok ostali hrvatski politički prvaci, uključujući i legendarnoga Stjepana Radića, idu za preuređenjem Jugoslavije, njemu je kao na dlanu jasno, da se hrvatski narod može osloboditi samo uspostavom vlastite, nezavisne države, koja državnopravno neće biti povezana ni s jednom drugom državom. To je isticao svakom prilikom, koja mu se pružila. Da ne nabrajam sve takve njegove izjave, dovoljno je spomenuti samo nastupnu izjavu, što ju je on u svoje i Trumbićevo ime, kao zastupnika Hrvatskoga Bloka, dao 28. listopada 1927. u beogradskoj Narodnoj skupštini. Ta izjava, koju je vrijedno zapamtiti kao izraz visoke hrvatske državnopravne svijesti, glasi: "Prosvjedujući stoga protiv ovoga stanja nametnutog hrvatskom narodu, izjavljujem, da učestvovanje Hrvatskoga Bloka u parlamentarnom radu Narodne Skupštine ne znači, da to faktično stanje priznajemo i odobravamo. Naprotiv, Hrvatski Blok će svim zakonitim sredstvima raditi, da se odnošaj hrvatskog naroda iz temelja izmijeni, uspostavom hrvatske državne samostalnosti. Tako će hrvatski narod po svom Državnom Saboru u Zagrebu, kao zakonodavnom tijelu, samostalno odlučivati o svom političkom, privrednom i kulturnom životu."

Dok je mogao slobodno djelovati, Pavelić je za ostvarenje legitimnoga cilja hrvatskoga naroda državne nezavisnosti borio demokratskim i parlamentarnim političkim sredstvima. No, stalno je bio svjestan, da Srbi neće svoju žrtvu hrvatski narod dobrovoljno pustiti iz svojih pandži. Zato koristi svaku priliku, da uspostavi političke sveze sa snagama, koje će mu pomoći u revolucionarnoj borbi za oslobođenje hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj se oslanjao u prvom redu na sveučilišnu, radničku i seljačku mladež, koja mu je bila zaista najbliži i najvjerniji suradnik u toj borbi. Iz te mladeži potjecat će glavnina vojnih i državnih dužnosnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A na području tadašnje Jugoslavije povezivao se sa svim narodima i pokretima, koji su težili za rušenjem te tamnice naroda.



U ocjeni velikosrpske vlasti Pavelić se nije ni najmanje prevario. Osjećajući se ugroženima u svojoj hegemoniji, Srbi su 20. lipnja 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini pucali u hrvatske narodne zastupnike. Dvojicu su na licu mjesta ubili, a trojicu teško ranili, među njima i Stjepana Radića, koji je 8. kolovoza 1928. od zadobivenih rana umro. A zatim je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. stavio izvan snage Vidovdanski ustav, proglasio osobnu diktaturu i onemogućio svaki politički rad, zabranivši čak i upotrebu hrvatskoga narodnoga imena. Ovaj kraljev politički potez nije zatekao nespremnim dr. Antu Pavelića. On je već sutradan po proglašenju diktature, dakle 7. siječnja 1929. godine, sa svojim istomišljenicima osnovao "USTAŠU" hrvatski oslobodilački pokret. Cilj Ustaškog pokreta bio je samo uspostava slobodne i nezavisne hrvatske države na cijelom hrvatskom povijesnom i narodnom području i obrana te države, kada ona bude uspostavljena. NIkakvih drugih, pogotovo ideoloških, ciljeva taj pokret nikada nije imao. Njegovim osnutkom započela je ogorčena borba na život i smrt za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i za zbacivanje velikosrpskog jarma s hrvatskog naroda. Zatvori su se punili hrvatskim rodoljubima, mnogi su na vješalima hrabro umirali ili polomljenih rebara trunuli u dugogodišnjim kazamatima, ali ustaše nisu posustajale u svojoj borbi. Zadavali su ozbiljne udarce velikosrpskom okupatoru. Najteži takav udarac zadali su mu uspješno izvedenim atentatom na kralja Aleksandra u Marseilleu, Francuska, 9. listopada 1934. I tako se borba nastavila sve do sloma Jugoslavije u travanjskom ratu 1941.



Osnivanje Ustaškoga pokreta izazvalo je polarizaciju i na hrvatskoj političkoj pozornici. DR. Ante Pavelić na čelu Ustaškog pokreta je nositelj političke koncepcije, koja se bori za potpuno nezavisnu hrvatsku državu. Nasuprot njemu, Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom dr. Vladka Mačeka se zalaže za hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, dakle za očuvanje Jugoslavije. Te dvije političke koncepcije se međusobno isključuju. Dr. Maček i Hrvatska seljačka stranka djeluju javno i legitimno, a dr. Pavelić i Ustaški pokret strogo konspirativno, ali unatoč tomu sve više su jačali u HRvatskoj. Na izborima 1935. i 1938. Maček i Hrvatska seljačka stranka su, doduše, dobili plebiscitarnu potporu hrvatskih birača, ali to još uvijek nije značilo, da hrvatski narod odobrava njihovu politiku. To su pokazali događaji početkom travnja 1941. Ušavši u Simovićevu pučističku vladu, Maček je 3. travnja 1941. pozvao hrvatski narod, da se odazove mobilizaciji u jugoslavensku vojsku i da dade konje i zaprežna kola za vojne potrebe, što će im sve nadoknaditi država i Banovina Hrvatska. To je bio poziv za obranu Jugoslavije. Dva dana kasnije, dakle 5. travnja iste godine, Pavelić je iz Firence preko krugovalne postaje "Velebit" pozvao hrvatski narod, da ustane na oružje protiv Jugoslavije, za uspostavu Nezavisne DRžave Hrvatske na području između Dunava, Drave i Mure, na sjeveru, i Jadranskoga mora, na jugu, te rijeke Sutle, na zapadu i rijeke Drine, na istoku. Hrvatski narod je odbacio Mačekov glas i postupio u skladu s Pavelićevim pozivom. Razoružavao je diljem hrvatskih zemalja srpsku vojsku, dezertirao iz nje i uspostavljao hrvatsku državnu vlast. Nezavisna Država Hrvatska, za koju se hrvatski narod, kako je to rekao na jugoslavenskomu komunističkom sudu 3. listopada1946. blaženi Alojzije Stepinac, plebiscitarno izjasnio, službeno je proglašena u Zagrebu 10. travnja 1941.



Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo bez Ustaškog pokreta ni bez dr. Ante Pavelića. Vrijeme između 3. i 5. travnja 1941. najrevolucionarnije je u hrvatskoj povijesti. Tada se zbila najveća duhovno-politička revolucija u hrvatskom narodu. Otvoreno se sukobila ideja hrvatstva s idejom jugoslavenstva i ideja hrvatske državne nezavisnosti s tradicionalnom idejom zadržavanja hrvatskoga naroda u državnoj zajednici s drugim narodima. Pobijefila je ideja hrvatstva i hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju nitko nije tako proširio u hrvatski narod i učinio trajnom kao Pavelić i Ustaški pokret. Stoga je sigurno Ante Pavelić najveći revolucionar u hrvatskoj povijesti. Jer od travnja 1941. nitko se u Hrvatskoj ne usuđuje izići na slobodne izbore, a želi pobijediti, ako se javno ne očituje za hrvatsko i hrvatsku državnu nezavisnost. Na ovoj političkoj baštini stvorena je i nezavisna Republika Hrvatska.



Nikada hrvatska država u povijesti nije bila površinom toliko velika koliko Nezavisna Država Hrvatska, unatoč svim svojim nedaćama (Rimski ugovori i sl.) i neprijateljstvima sa svih strana, koja se nisu dala izbjeći. Opstojala je pune četiri godine, kada je nadmoćnom snagom inozemnih sila bila srušena. Te sile, koje su se licemjerno pozivale na demokraciju, uskratile su hrvatskom narodu pravo na samoodređenje kao temeljno demokratsko načelo, uskratile su mogućnost, da živi u vlastitoj državi, i nametnule su mu boljševičku Jugoslaviju, prepustivši ga uz to najstrašnijemu genocidu u njegovoj povijesti. Ali ako su srušile državu, nisu mogle ubiti, jednom već raspretanu, samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Ta ideja bila je jača od svake sile i morala je jednom pobijediti. Pri tomu je već uspomena na Nezavisnu Državu Hrvatsku igrala značajnu ulogu. Da za njezina trajanja ništa drugo nije ostvareno nego kulturni procvat, kakav nikada prije i nikada poslije u Hrvatskoj nije zabilježen, ostvarila bi neizbrisive tragove u životu hrvatskoga naroda.



Dr. Ante Pavelić je umro kao prognanik u Madridu 28. prosinca 1959. Stalno je bio klevetan, kako za života, tako i nakon smrti. Klevetali su ga neprijatelji hrvatskoga naroda, ali i neki njegovi nekadašnji suradnici. Kad brod tone, štakori prvi s njega bježe. Dr. Pavelić ni za života nije bio u fizičkoj mogućnosti odgovoriti na sve te klevete, iako se za njihovu glavninu bez poteškoća može dokazati, da se radi o klevetama. Ali, ono što ne može učiniti mrtvi Pavelić, dužna bi bila učiniti Republika Hrvatska kao suverena država, jer je on cijeli svoj život za nju žrtvovao, a ona i na toj žrtvi počiva. Ona bi bila dužna utvrditi istinu o Paveliću, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To je najmanje što se od nje može zahtijevati i čemu je ona dužna udovoljiti. Uvjeren sam, da će nakon utvrđivanja znanstvene istine o njemu, Pavelićev lik izići čišći, svjetliji i veći. Možda to nekima, koji su zasjeli na vlast, i ne odgovara, pa se zato i protive utvrđivanju istine o Paveliću i njegovu političkomu djelovanju.

Ivan Gabelica

Pisac ovog uretka je politički tajnik Hrvatske Čiste Stranke Prava, po zanimanju je odvjetnik i trajno nastanjen u Zagrebu. Više o Gabelici čitajte ovdje.

3 Comments:

  • At 26. rujna 2009. u 05:59, Blogger PenDragon said…

    đubre jedno ustaško!!!

     
  • At 15. listopada 2010. u 17:38, Blogger kresimir said…

    ja kao pravas ne zelim biti primitivac i pljuvati ili osudjivati tj. davati sudacke ocjene neke osobe ali moram reci da je gospodin Gabelica uz nuzno postovanje zaboravio pisati o kvislinskom dijelu zivotu dr.Pavelica dakle o onom dijelu gdje se ubijalo cesto bez potrebe sve to je bilo nehrvatsko a cesto se i islo tako daleko da se moze slobodno pricati i o genocidima, naravno da je bio rat ali zbog toga se ne treba govoriti o dr. Pavelicu kao da je svetac ili jedini zasluzan tj. najzasluzniji za uspostavu tako zeljene slobodne drzave a to isto vrijedi i za dr.Tudjmana koji je takodjer imao mnogo pogresaka i ponegdje isto tako okaljane ruke! Prema tome ne divite se nikome dok mu ne vidite kraj a kraj dr.Pavelica kao i nasih domobrana je bio kako i sami znamo tragican u to ime ja sam samo za one pravase i domoljube koji nisu bili krvavih ruku! hrvatski pozdrav! Kreso HCSP

     
  • At 15. listopada 2010. u 17:39, Blogger kresimir said…

    ja kao pravas ne zelim biti primitivac i pljuvati ili osudjivati tj. davati sudacke ocjene neke osobe ali moram reci da je gospodin Gabelica uz nuzno postovanje zaboravio pisati o kvislinskom dijelu zivotu dr.Pavelica dakle o onom dijelu gdje se ubijalo cesto bez potrebe sve to je bilo nehrvatsko a cesto se i islo tako daleko da se moze slobodno pricati i o genocidima, naravno da je bio rat ali zbog toga se ne treba govoriti o dr. Pavelicu kao da je svetac ili jedini zasluzan tj. najzasluzniji za uspostavu tako zeljene slobodne drzave a to isto vrijedi i za dr.Tudjmana koji je takodjer imao mnogo pogresaka i ponegdje isto tako okaljane ruke! Prema tome ne divite se nikome dok mu ne vidite kraj a kraj dr.Pavelica kao i nasih domobrana je bio kako i sami znamo tragican u to ime ja sam samo za one pravase i domoljube koji nisu bili krvavih ruku! hrvatski pozdrav! Kreso HCSP

     

Objavi komentar

<< Home