USTAŠA

This weblog is an online protest of Croatian patriots against the current Croatian government under the leadership of Dr. Ivo Sanader and Stipe Mesic who, in the name of democracy, wage a fruitless war against Croatian “fascists” by using the same fascist methods: police repression, destruction of monuments (Budak & Francetic), glorifying Tito’s butchers and curtailing the freedom of media.

nedjelja, rujna 26, 2004

Ivan Gabelica: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Fokus, 3. rujna 2004, str. 28-29

Gledišta: Odgovor istinoljubivima

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Piše: Ivan Gabelica

U povodu podizanja spomen-obilježja u rodnom mu selu Sveti Rok, dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".




Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima.

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu.

Ivan Gabelica, Zagreb

(Op. ur.: Ovaj tekst Vjesnik nije želio objaviti)*****************************************************************

U okviru Gabeličina uretka također su se pojavili i ovi kratki prilozi:

Tako je to bilo!

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka


Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

0 Comments:

Objavi komentar

<< Home