USTAŠA

This weblog is an online protest of Croatian patriots against the current Croatian government under the leadership of Dr. Ivo Sanader and Stipe Mesic who, in the name of democracy, wage a fruitless war against Croatian “fascists” by using the same fascist methods: police repression, destruction of monuments (Budak & Francetic), glorifying Tito’s butchers and curtailing the freedom of media.

subota, rujna 18, 2004

Ivan Cerovac: “Hrvatski politički leksikon” – izabrana poglavlja (Worldwide, London 1988)


USTAŠKI POKRET

Ustaški pokret utemeljio je dr. Ante Pavelić 7. I. 1929. u Zagrebu, kad je ustrojbu Hrvatski Domobran pretvorio u Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), kao odgovor na proglašenje diktature kralja Aleksandra. Dr. A. Pavelić odlazi u izbjeglištvo, a za njim odlaze E.D. Kvaternik, J. Milković, D. Valenta, V. Pećnikar, E. Lisak i dr.

Od samog početka postojanja ustaški pokret zauzima stajalište bezuvjetnog rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države. U izbjeglištvu članovi UHRO stupaju u suradnju s tzv. prvom hrvatskom emigracijom, dr. A. Pavelić sklapa 1929. ugovor o suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO.

Nakon boravka u Austriji, Bugarskoj i Njemačkoj dr. A. Pavelić prelazi u Italiju. Uz pomoć svojih suradnika, članova ustaške organizacije, osniva u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Madžarskoj ustaške centre, te u njima okuplja borce koji se spremaju s oružjem u ruci za ustanak u Hrvatskoj. God. 1932. objavljen je Ustav UHRO-a, a 1933. Načela ustaškog pokreta.

U ustavu su zacrtani ciljevi ustaške organizacije (formiranje hrvatske države u njenim povijesnim granicama) dan je nacrt i ustaške ustrojbe, kojoj je na čelu poglavnik, te su mu članovi pokreta zakletvom vezani za poslušnost. Uz to je ustanovljen i Glavni ustaški stan (GUS), kao pomoćni organ poglavnika.

UHRO je tajna revolucionarna organizacija, a njezinim članom može postati svaki Hrvat koji položi tajnu zakletvu i slaže se s ciljevima pokreta. Uz dr. A. Pavelića djeluju u tom prvom razdoblju Ivan Perčević, Gustav Perčec i Stjepan Duić u Austriji, dr. Branko Jelić u Južnoj i Sjevernoj Americi (v. Hrvatski domobran), te dr. Branko Jelić, dr. Mile Budak i dr. Mladen Lorković u Njemačkoj.

1929. počeo je ustaški pokret izdavati informativno-politički list «Grič» u Beču, «Hrvatski domobran» u Buenos Airesu, te «Nezavisna država Hrvatska» u Pittsburgu. Uz to je u Njemačkoj izdavan bilten «Croatia-press» i tjednik «Nezavisna država Hrvatska».

Uz UHRO je osnovana i vojnička ustrojba Ustaša, te su 1931. osnovani vojni logori u Italiji (kojima je zapovijedao dr. A. Pavelić) i Madžarskoj (na čelu s Gustavom Perčecom). Jedan od prvih zadataka, koje je postavio ustaški pokret, bio je likvidacija kralja Aleksandra, što je nakon nekoliko pokušaja i učinjeno 1934. (v. Atentat na kralja Aleksandra). Uz to su ustaše planirali i vršili razne napadaje na pojedine istaknute jugoslavenske političare, policijske stanice i sl. God. 1932. podignut je Velebitski ustanak.

Položaj Ustaškog pokreta u Italiji ovisio je o političkim i diplomatskim odnosima Italije prema Jugoslaviji. Tako se ustaški pokret mogao razmjerno slobodno razvijati sve do atentata na kralja Aleksandra. Bojeći se međunarodnih diplomatskih i političkih neprilika talijanska je fašistička vlada nakon atentata u Marseillesu internirala ustaše u Liparima. Tek 1939. uspjelo je dr. A. Paveliću ustaški pokret u Italiji ponovno reaktivirati. U to vrijeme već su veću ulogu igrali i ustaški centri u Njemačkoj, kao i domovinski ustaški pokret.

U Hrvatskoj je ustaški pokret imao široku podršku svih onih političkih snaga koje su bile nezadovoljne Mačekovom nagodbenjačkom politikom. U gospićkom centru djelovali su dr. A. Artuković, dr. J. Dumadžić i M. Došen, te su sustavno radili na širenju ustaške ustrojbe u Hrvatskoj. U Zagrebu su na ustaškoj liniji djelovali akademska društva «Matija Gubec», «Eugen Kvaternik», «August Šenoa».

Domovinski ustaški pokret posebno je dobio polet koncem 1937., kad se oko 200 ustaškoh emigranata iz Italije vratilo u Hrvatsku, a među njima i dr. M. Budak, Jure Francetić i Joža Milković. Tada je u Zagrebu formirano društvo «Uzdanica» i pokrenut je tjednik «Hrvatski narod». Ogranci «Uzdanice» postaju osnovama i nosiocima ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskj, a na čelu su im uz dr. M. Budaka, Mirko Puk, Leo Grivičić, Zdenko Blažeković (zapovjednik Ustaškog sveučilišnog stožera) Slavko Kvaternik i dr. Ustaški pokret širi se i u BiH (B. Kavran).
God 1939., početkom Drugog svjetskog rata, članovi ustaškog pokreta inteziviraju svoju djelatnost, jer uočuju priliku za rušenje Kraljevine Jugoslavije. U Zagrebu je pojačana djelatnost promidžbe ustaškog pokreta, te raste broj novih članova (tzv. zakleti ustaše).

Nakon sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske, mnogi vodeći članovi ustaškog domovinskog pokreta internirani su u logorima koje je ban Šubašić uspostavio za ustaše i komuniste. Međutim, nakon puča od 27. III. 1941. postaje jasno da će Njamačka napasti Jugoslaviju, što se i dogodilo 6. IV. 1941.

Užurbana djelatnost ustaškog pokreta, posvemašnji raspad vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu i raspoloženje u Hrvatskoj, omogućili su proglašenje Nezavisne države Hrvatske, koje je uslijedilo 10. IV. 1941. Dr. A. Pavelić se s ustašama iz Italije vratio 13. IV. u Hrvatsku i preuzeo vlast. Uz stranačku organizaciju Ustaša, organizirane su Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba.

Pod nadzorom Glavnog ustaškog stana (Blaž Lorković) započelo je stvaranje NDH i teritorijalno ustrojavanje ustaškog pokreta. Imenovani su ustaški povjerenici, koji su formirali logore, tabore i zborove. U svakoj velikoj župi osnovan je ustaški stožer sa stožernikom na čelu.

LIT.:
V. Vrančić: Branili smo državu, I/II, Barcelona 1985.
J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires 1960.
B. Krizman: Ustaše i Treći Reich, Zagreb 1983



NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Slomom Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu i revolucionarnim gibanjem u hrvatskom su narodu bili stvoreni uvjeti za obnavljanje hrvatske države. Dne 7. IV. 1941. proglašena je «u ime Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske» hrvatska država u Međimurju (Čakovec, T. Košak), a 7/8 IV. su hrvatski vojnici na čelu s dr. J. Makancem proglasili hrvatsku državu u Bjelovaru. Dne. 10.IV. na veliki četvrtak, proglasio je pukovnik Slavko Kvaternik, predstavnik domovinskog dijela ustaškog pokreta, Nezavisnu državu Hrvatsku. Istoga dana osnovan je i počeo je raditi Glavni ustaški stan pod zapovjedništvom Ćire Čudine, a u Zagreb su počele ulaziti njemačke vojne jedinice. Toga je dana dr. Vlatko Maček izdao proglas, u kojem je pozvao hrvatski narod, a posebno članove HSS, da surađuju s novom državom.

12. IV. uspostavio je S. Kvaternik Hrvatsko državno vodstvo, kao privremenu vladu, koja je trebala funkcionirati do dolaska poglavnika dr. A. Pavelića. 13. IV. sastao se dr. A. Pavelić s Hrvatskim državnim vodstvom u Karlovcu, a 14. IV. Preuzeo je svu vlast u NDH. 16. IV. imenovana je prva Hrvatska državna vlada.

NDH su međunarodno – de iure – priznali: Madžarska 10. IV., Njemačka, Italija, Slovačka 15.IV. – Bugarska 21.IV. – Rumunjska 6.V. – Japan 7.VI. – Španjolska 27. VI. – Finska 2. VII. – Danska 10. VII. – Mandžurija 2. VIII. – 1941. i Tajland 27. IV. 1943. Osim toga je NDH imala – de facto – diplomatske odnose s Vatikanom, Francuskom i Švicarskom.

12. IV. 1941. objavljeni su Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i Zapovijed o osnivanju hrvatske vojske, koje je potpisao pukovnik S. Kvaternik, a zapovjednikom sveukupne hrvatske kopnene vojske imenovan je general Slavko Štancer.

Veliko opterećenje za novostvorenu NDH bile su nedvojbeno njemačke i talijanske vojne jedinice od kojih su se posebno talijanske odnosile prema NDH skrajnje neprijateljski. Dne 7. V. 1941. potpisali su njemački i talijanski predstavnici u Banjoj Luci dogovor o podjeli teritorija NDH na talijansko i njemačko posadno područje. Talijanska politika težila je za potpunim podvrgavanjem Hrvatske svojim interesima, pa je talijanski ministar vanjskih poslova Ciano tražio čitavu Dalmaciju i personalnu uniju Hrvatske s Italijom.

25. IV. 1941. započeli su pregovori između Italije i Hrvatske u Ljubljani, a vodili su ih dr. A. Pavelić i Ciano. Dokončani su 7. V. na pregovorima dr. A. Pavelića s Mussolinijem u Tržiču (Monfalcone), a rezultirali su potpisom Rimskih ugovora 18. V. Kako je Rimskim ugovorima bila određena granica NDH prema Italiji, to su 13. V. potpisani i ugovori o razgraničenju s Njemačkim carstvom, koje su potpisali u ime NDH dr. Mladen Lorković i general August Marić, a u ime Njemačke Siegfrid Kasche i Kurt von Kamphoevener. Vođeni su i pregovori o razgraničenju s Madžarskom, koji nisu privedeni kraju, tako da je Međimurje ostalo pod madžarskom vlasti cijelo vrijeme rata (v. Okupacija Međimurja).

Dne 6. VI. 1941. posjetila je delegacija NDH na čelu s dr. A. Pavelićem Hitlera u njegovoj rezidenciji Berghof nedaleko Obersalzberga u Bavarskim alpama, te su tom prilikom vođeni razgovori i s ministrom vanjskih poslova von Ribbentropom.

U Veneciji je 15. VI. 1941. delegacija NDH, predvođena dr. A. Pavelićem, potpisala pristup Trajnom paktu. Uz dr. Pavelića taj dokument su potpisali Ciano, von Ribbentrop i japanski poklisar Yenbei Horikiri.

Paralelno sa stvaranjem NDH došlo je do prvih četničkih akcija protiv novostvorene hrvatske države, a nakon 22. VI. 1941., kada je Njemačka napala SSSR, pojavili su se i prvi komunistički partizanski odredi, koji su se zajedno s četnicima u prvom redu borili protiv hrvatske države (v. Četnici, Partizanski pokret).

Neprijateljsko držanje talijanske vojske i njezina zapovjedništva bitno su smanjili manevarski prostor hrvatske unutarnje politike, koji je već i tako bio ograničen Rimskim ugovorima. 15. VIII. 1941. Glavni stožer Zapovjedništva talijanske kopnene vojske izdao je nalog za zapovjedanje razvojačenog obalnog pojasa, koji je bio određen Rimskim ugovorima, što je naknadno prihvatio dr. A. Pavelić brzojavom Mussoliniju 19. VIII.

Dne 25. IX. 1941. pristupila je NDH paktu protiv Kominterne. Pakt je potpisao u Berlinu ministar vanjskih poslova NDH dr. Mladen Lorković, a istog su dana paktu pristupile i Bugarska, Danska, Finska, Rumunjska i Slovačka.

24. I. 1942. uspostavljen je Hrvatski državni sabor. Tokom prvih mjeseci 1942. vodile su se ozbiljne borbe domobrana i Ustaške vojnice u Lici i Bosni protiv četničkih i partizanskih snaga. 3.III.1942. potpisan je u Opatiji sporazum Njemačkog carstva, Kraljevine Italije i NDH o zajedničkim vojnim pothvatima protiv partizana u Bosni. 12.III.1942. osnovan je Glavni stan Poglavnika u svrhu boljeg koordiniranja djelovanja domobranstva, Ustaške vojnice i oružništva.

Vlada NDH pokušala je svim mogućim diplomatskim putovima zaustaviti negativni politički razvoj u područjima koje su zauzele talijanske trupe, koje su otvoreno pomagale četnike i sprečavale domobranske i ustaške jedinice u ratnim operacijama protiv partizanskih i četničkih odreda. Ti diplomatski pokušaji urodili su potpisivanjem sporazuma između Italije i NDH 19. VI.1942., kojim je regulirano pitanje civilne vlasti u tzv. II. i III. talijanskoj okupacijskoj zoni (pod II. i III. zonom razumijeva se sveukupno hrvatsko područje, u kojem su djelovale talijanske vojne jedinice), i pitanje djelovanja oružanih protukomunističkih bandi (četnika).

Već početkom 1942. vlada NDH, kao i vodstvo ustaškog pokreta, uočili su da su prema pravoslavnim Srbima u Hrvatskoj u prvim mjesecima postojanja hrvatske države, zbog odnosa prema četnicima, učinjene velike nepravde, koje su srpsko stanovništvo tjerale u ruke četnika i partizana. Zbog toga se pokušalo izvesti u odnosu prema Srbima zaokret u politici i postupku. Prvi korak u tom smjeru bila je Zakonska odredba o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (3.III.1942), kojom je ona osnovana u NDH, a u svrhu suzbijanja partizanskog rata povedeni su pregovori sa četnicima o mogućoj suradnji.

Već je 17. VI. 1942. sklopio veliki župan u Kninu, David Sinčić, sporazum sa četničkim vojvodama o suradnji s ustaškim i domobranskim jedinicama u borbi protiv partizanskog pokreta, koji su vlasti NDH smatrale opasnijim od četnika. Međutim, unatoč pregovorima, sporazumima i prosvjedima, nastavila su se četnička divljanja na područjima zaposjednutima od Talijana, te su ponovno vođeni pregovori između Italije i NDH u Dubrovniku 28. VIII. 1942. (Četnici su u to doba pod zaštitom Talijana imali 30 bojni sa 10.000 dobro naoružanih ljudi).

11.X. 1942. objavljena je naredba o osnivanju Državnog vijeća, koje je uz vladu trebalo djelovati na izradbi zakonskih odredaba, a bilo je izravno podvrgnuto Poglavniku. Istodobno je reorganizirana i Hrvatska državna vlada. Koncem 1942. bilo je jasno da na području NDH, uz prisutne njemačke i talijanske vojne jedinice (potonje neprijateljski nastrojene prema NDH), djeluju i jake četničke i partizanske vojne snage. I u četničkim i partizanskim jedinicama prioritet se daje borbi protiv NDH, te u njima prevladava srpski vojni, odnosno komunistički stranački kadar.

Do drugog susreta A. Hitlera s Dr. A. Pavelićem došlo je u Vinici, u Ukrajini 23. IX. 1942., te su dogovoreni novi pothvati protiv partizanskih i četničkih odreda, a HOS su podvrgnute njemačkoj komandi.

Početkom 1943. opet je postignut dogovor o zajedničkim vojnim akcijama protiv četnika i partizana između hrvatskih, njemačkih i talijanskih časnika, a taj je plan nazvan Unternehmen Weiss.

1943. na svjetskim ratištima sile Osovine prisiljene su na uzmak; Saveznici se odlučuju na borbu protiv Osovine i njezinih saveznika do bezuvjetne kapitulacije. Prva je kapitulirala Italija 8. IX. 1943. Time je i u NDH stvorena potpuno nova situacija.

Dne 10. IX. 1943. objavljena je Državnopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora, kojom je prekinuto ugovorno stanje s Italijom, a istoga dana priključene su hrvatske zemlje na Jadranu NDH. 20. IX. 1943. Hrvatska državna vlada potvrdila je raskid Rimskih ugovora i ujedno prekinula diplomatske odnose s vladom maršala Badoglia. Istodobno s kapitulacijom Italije, vlasti NDH počele su, zajedno s njemačkim vojnim jedinicama, razoružavati talijansku vojsku na hrvatskom državnom području, jer je talijanska vojska dobila nalog da se pridruži partizanskim jedinicama.

Tokom 1942. i 1943. došlo je i u vrhovima NDH do velikih promjena, koje su bile djelomično uvjetovane međusobnom borbom ustaških prvaka za prestiž. U listopadu 1942. prognao je poglavnik iz NDH vojskovođu Slavka Kvaternika kao i njegova sina Eugena Didu Kvaternika, a pri reorganizaciji Hrvatske državne vlade 11.X. 1943. smijenjen je i dr. Mile Budak, pa je tako poglavnik dr. Ante Pavelić maknuo s utjecajnih položaja u NDH tri najuglednija predstavnika ustaškog pokreta.

Dok je hrvatski narod 10. IV. 1941. s oduševljenjem pozdravio osnivanje NDH, samo dvije godine kasnije, ne samo kao posljedica ratnih zbivanja, nego i kao posljedica nerazumnih i neshvatljivih ustaških postupaka prema civilnom stanovništvu, posebno prema Srbima, uglednim vođama HSS, dijelovima muslimanskog stanovništva u BiH, uglednim protivnicima ustaškog režima (Maček, Meštrović), pa čak i prema zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, u narodu je gotovo potpuno poljuljan ugled vlade i organa vlasti NDH.

Nadbiskup Stepinac oštro je prosvjedovao protiv brojnih ustaških postupaka, opetovano u svojim propovijedima i u razgovorima s visokim ustaškim dužnosnicima. Posebno su ustaški zapovjednici pojedinih područja, zvani rasovi, te razni ustaše, zvani nastaše, provodili samovolju, uništavajući svojim besmislenim postupcima povjerenje naroda prema NDH. Uz to se pred kraj 1943., nakon kapitulacije Italije, njemačko vojno vodstvo sve više miješa u unutarnju upravu NDH, što je bilo uvjetovano promjenom prilika na svjetskim bojištima, zbog kojih je balkansko područje zadobilo za Njemačko carstvo prvorazrednu važnost.

Partizanske jedinice, kojima su se nakon kapitulacije Italije pridružili brojni četnici, uspjele su u toku 1943., pod vodstvom KPJ, iznijeti i političku pobjedu osnivanjem AVNOJ-a, te su počele dobivati znatnu materijalnu i vojnu pomoć Saveznika.

Središnji događaj 1944. u NDH bila je urota Lorković-Vokić, koji su pripremili plan da hrvatsku državu prevedu na stranu Saveznika, jer se tada već sa sigurnošću moglo reći da će sile Osovine izgubiti rat. Vokić i Lorković su o svojim planovima od samog početka izvještavali poglavnika dr. A. Pavelića, koji je, međutim, već tada sudbinu hrvatske države, kao svoju osobnu, vezao uz sudbinu Njemačkog carstva. Na sjednici vlade 30. VIII. 1944. poglavnik je dao uhititi Vokića i Lorkovića i zatvoriti ih u Lepoglavu, gdje su u zadnjim danima rata umoreni od Luburićeve Ustaške obrane.

Smjenjivanjem i hapšenjem Lorkovića i Vokića započeli su posljednji dani NDH. Ustaška vojnica i domobranstvo, koji su tada reorganizirani, povlačili su se, zajedno s njemačkim vojnim jedinicama, slijedeći njemačke, a ne hrvatske strateške interese i prepuštajući hrvatske krajeve partizanima i četnicima. Vodstvo ustaškog pokreta počelo je koncem 1944. promidžbu o obrani NDH na tzv. Zvonimirovoj liniji. No do izgradnje te linije nije nikada došlo. Ubrzani slom njemačkih bojišta iznenadio je vladu NDH. Posljednji udarac politici vezanja uz Njemačko carstvo zadala je konferencija u Jalti (4-11. II. 1945), na kojoj su Saveznici odlučili uspostaviti Jugoslaviju nakon svršetka rata.

Dne 6. V. 1945. naredili su Hrvatska državna vlada i poglavnik povlačenje Hrvatskih oružanih snaga i dužnosnika ustaškog pokreta, zajedno s njemačkim trupama, iz Zagreba prema austrijskoj granici. Namjera je bila predati se savezničkim jedinicama i vlastima. Međutim, Saveznici su imali dogovore i ugovore s vladom Tito-Šubašić u Beogradu, te je veliki egzodus hrvatske vojske i civilnog stanovništva prema Austriji završio tragično na Bleiburgu.

Već za osnivanja NDH, za njezina trajanja, a pogotovo nakon njene propasti, na nju se srušio bijes velikosrpske propagande, te danas jugoslavenski, a i strani autori opisuju NDH, kao genocidnu i zločinačku. To ona sigurno nije bila. Međutim postupci nekih ustaša, koji su do stanovite mjere vođeni sa znanjem Hrvatske državne vlade i Glavnog ustaškog stana, nemaju nikakvo ni političko, ni moralno opravdanje.

Lit.:
V. Vrančić: Branili smo državu, Barcelona 1985.
P. Pekić: Postanak Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb 1942.
M. Basta: Agonija i slom NDH, Beograd 1971.
E. D. Kvaternik: Još nešto o Rimskim ugovorima, Hrvatska Revija 2/1953., Buenos Aires
E. D. Kvaternik: Riječi i činjenice, Hrvatska Revija 1/1955


USTAŠKA VOJNICA

Ustaška vojnica formirana je 1. svibnja 1941. kao posebna stranačka oružana vojna organizacija ustaškog pokreta. Sastojala se od roja, voda, satnije, bojne, pukovnije, a na vrhu Ustaške vojnice bio je Glavni stožer. Do kraja 1941. Ustaška je vojnica imala 14 bojni, te Crnu legiju u jačini jedne bojne, a 1942. formiran je jedan zdrug sa 56 bojni i Crnom legijom, ukupno 42.000 ljudi.

God. 1943. formirano je 9 zdrugova, 3 pukovnije, 48 bojni, 3 sklopa, 3 samostalne satnije, okupivši ukupno 55.000 ljudi. Do kraja 1944. narasle su snage Ustaške vojnice na 76.000 ljudi, organiziranih u 21 zdrug, 67 bojni, 2 pukovnije, 7 sklopova i još 17 bojni pozadinske namjene.

Koncem 1944. reorganizirane su oružane snage Nezavisne Države Hrvatske, te je od tadanje domobranske i ustaške vojske formirano 15 operativnih hrvatskih divizija i 1 dopunska. Uz te divizije postojala su još tri zdruga Ustaške vojnice, željezničke i auto-bojne, razne prateće i pozadinske jedinice s više od 150.000 ljudi, ne računajući osoblje vojnih ustanova i sl.

Dne 6. svibnja 1945. dan je nalog svim oružanim snagama NDH da se povuku u smjeru Austrije. Na granici Austrije i Slovenije, polaganjem oružja Englezima, koji su ih izručili partizanima, prestale su postojati oružane snage NDH .


USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA

Ustaška nadzorna služba bila je osnovana odredbom dr. A. Pavelića O sastavu i djelovanju ustaškog pokreta, u lipnju 1941. Na čelu joj je bio Eugen Dido Kvaternik (ujedno i ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost). UNS se dijelila na više odjela, zvanih uredi: Ustaško redarstvo, Ustaška obavještajna služba, Ustaška obrana, Ustaški osobni ured, Ustaška sigurnosna služba.

E.D. Kvaternik, kao i V. Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, svojim su naglim i nepromišljenim postupcima, kao i svojom samovoljom, uspjeli već u prvim mjesecima svoga djelovanja ozbiljno poljuljati ugled vlasti novostvorene NDH (v. Jasenovac).


JASENOVAC

Jasenovac je bio koncentracijski (sabirni) logor u NDH pod upravom Vjekoslava Luburića i njegove Ustaške obrane. Velikosrpska promidžba nakon rata udeseterostručila je broj poginulih u tom logoru.

Hrvatski povjesničar i partizanski general dr. F. Tuđman rekao je u svome razgovoru za švedsku televiziju 1977. slijedeće: «To izjavljujem kao povjesničar s punom znanstvenom odgovornošću, a svoje zaključke temeljim na službenim podacima Saveznog zavoda za statistiku o popisu žrtava rata 1941-1945. Evo, imam pri ruci sažetak jednog takvog popisa. Pred više od deset, petnaest godina bio sam u prilici ili, ako hoćete u neprilici, da se ovim i drugim dokazima suprotstavim opetovanim nastojanjima da se čak i kamenim slovima, znači za vječnost, na spomenik u Jasenovcu upiše da je u tom logoru ubijeno više od 600 tisuća ljudi. Povijesne su, međutim, činjenice, da je u svim logorima i u svim zatvorima u Hrvatskoj, za vrijeme zadnjeg rata stradalo 59.635 ljudi, i to ne samo Srba, nego i velik broj Hrvata, demokrata i antifašista, Židova i Cigana, kao i pripadnika drugih narodnih skupina...Jamačno, svi oni koji udeseterostručuju ove brojke čine to zbog potenciranja krivnje hrvatskog naroda, i to čitavog hrvatskog naroda».

U pismu dr. A. Paveliću (24.II.1943), piše nadbiskup A. Stepinac: «Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitavi jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu državu Hrvatsku». To isto, može se reći i za sve ostale sabirne logore na području NDH (Kerestinac, St. Gradiška, Jadovo itd.).

Lit.:
Hrvatski vjesnik, br. 3, Muenchen veljača 1978.
Hrvatska revija, prosinac 1977.
F. Tuđman: «Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi», Barcelona 1982.


BLEIBURŠKA TRAGEDIJA

U travnju 1945. nalazila su se sva bojišta Njemačkog Carstva u potpunom rasulu. Na području NDH njemačke vojske su se užurbano povlačile prema Austriji zbog naglog prodora ruskih armija preko Budimpešte i Beča u Austriji i prodora engleskih trupa u Kranjsku.

U noći 4./5.V. 1945. održana je zadnja sjednica hrvatske državne vlade, na kojoj je odlučeno premjestiti sjedište vlade u Klagenfurt, a u nedjelju 6.V. je, prema dogovoru, trebao napustiti Zagreb i poglavnik dr. A. Pavelić.

5. V. idao je dr. A. Pavelić naredbu o povlačenju hrvatskih oružanih snaga i članova ustaškog pokreta prema austrijskoj granici, gdje bi se predali engleskoj vojski. Na povlačenju, uz njemačke, četničke i kozačke trupe, našlo se oko 200.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, te oko 200.000 pripadnika ustaškog pokreta i civilnog stanovništva, koje se povlačilo pred nadirućim partizanskim jedinicama.

Dr. A. Pavelić je 7. V. idao zapovijed o užurbanom napredovanju prema Englezima, jer je bio upoznat s njemačkim planovima za bezuvjetnu kapitulaciju. U smjeru Celja i doline Drave, kao i u smjeru Maribora, Dravograda i Bleiburga, ceste su bile preplavljene civilnim bjeguncima i oružanim jedinicama NDH, koje jedva da su u svom povlačenju nalazile na otpor partizana.

Dr. A. Pavelić odvojio se od glavnog smjera povlačenja HOS-a. Glavne kolone bjegunaca iz NDH kretale su se preko Celja i Slovenjgradeca prema Dravogradu. Dne 13. V. došlo je do težih okršaja s partizanima, koji su kod Dravograda napadali hrvatske kolone.

Budući da je napredovanje dolinom Drave bilo nemoguće, krenule su hrvatske izbjegličke kolone preko Prevalje prema gradiću Bleiburg, u smjeru Klagenfurta (Celovca). Dne 14. V. došlo je do prvih dodira između hrvatskih izbjeglica i Engleza, koji su već bili zauzeli Bleiburg.

Manje hrvatske skupine hrvatskih izbjeglica, koje su se potom odvojile od većih grupa, bile su od partizana smjesta pobijene, bez obzira radilo se o vojnicima ili civilima. Englezi su 14. V. zaustavili daljnje napredovanje hrvatskih izbjeglica, te su naredili da oko 150.000 pripadnika oružanih snaga NDH podigne logor na polju zvanom Bleiburg. Uz njih se našlo oko 200.000 civila, dok su brojne manje skupine vojnika i civila, izbjeglica iz NDH, bile smještene po okolnim mjestima, većinom u Koruškoj.

15. V. započeli su pregovori između predstavnika NDH koje su predstavljali generali Vjekoslav Servatzy, Ivo Herenčić i prof. Danijel Crljen i engleskog generala Patricka Scotta. Kasnije su Englezi u te pregovore uključili predstavnike partizana na čelu s komesarom Milanom Bastom. Uz potporu generala Scotta uspjelo je partizanskim predstavnicima nametnuti bezuvjetnu predaju HOS-a partizanima.

Dok su se spretnije i pokretljivije, manje ustaške i domobranske jedinice, kao i pojedinci, uspjeli spasiti s Bleiburga, najveći dio HOS-a, kao i brojno civilno pučanstvo koje ih je pratilo, predali su se ovdje partizanima, misleći da se predaju Englezima. Partizanske jedinice su već na Bleiburgu, a zatim i na tzv. marševima smrti, ubile oko 200.000 ustaških i domobranskih vojnika, kao i hrvatskog civilnog stanovništva.

Lit.:
J. Hecimovic: In Tito’s Death Marches and Extermination Camps, New York, 1962
«Operation Slaughterhouse», Philadelphia, 1970
«La Tragedia de Bleiburg», Buenos Aires 1963
«Bleiburška tragedija hrvatskog naroda», Barcelona 1976.
F. Bolton: «Fifteenth anniversary of the massacre of the Croatian army», u «Congressional Record, 106, br. 100, Washington 1960.
Zbornik Bleiburg, Barcelona 1988.


Ivan Cerovac: «Hrvatski politički leksikon» (Worldwide, London 1988)

Ustaški pokret – str.180
Nezavisna Država Hrvatska – str. 127-131
Ustaška vojnica – str. 180
Ustaška nadzorna služba – str. 179
Jasenovac – str. 87
Bleiburg – Bleiburška tragedija – str. 36-37


Bilješka o piscu

Ivan Cerovac (Zagreb 1946.), studirao je glazbu u Zagrebu i Beču, te politologiju u Muenchenu. Nakon studija radi u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske. God. 1970. izabran je članom radnikom Matice Hrvatske i imenovan tajnikom “Komisije Matice Hrvatske za veze s Hrvatima u svijetu”. Novinarsku djelatnost započinje u “Studentskom listu” pišući o odlasku hrvatskih iseljenika i radnika na Zapad (“O Hrvatskoj iseljenoj na Zapad”), a u časopisu MH “Kritika” o padu nataliteta u hrvatskim krajevima (“Hrvatska bez Hrvata”). God. 1971. novinar je “Hrvatskog tjednika”, gdje se javlja političkim temama (“Zašto je produžen mandat”) i bavi međunacionalnom problematikom (“Jesu li Srbi u Sjevernoj Dalmaciji ugroženi?”). Nakon sloma masovnog pokreta odlazi 1972. u Saveznu Republiku Njemačku. Djeluje kao glazbenik, zborovođa i dirigent. Koncertni nastupi vode ga po Europi, preko američkog kontinenta sve do Australije. Istovremeno se posvećuje proučavanju hrvatske političke prošlosti, a ovaj HRVATSKI POLITIČKI LEKSIKON je prvi rezultat njegovih istraživanja. Cerovčeva oca, inače ustašu, partizani su streljali sedam mjeseci prije Ivanova rođenja. Cijelo je djetinjstvo nosio teret hrvatstva, a čak mu nije bilo dozvoljeno ni da upiše Muzičku Akademiju u Zagrebu. Godine 1990. vraća se iz iseljeništva u Domovinu te postaje direktor Zagrebačke filharmonije, zatim odlazi u Domovinski Rat kao zapovjednik obrane Topuskog, a zatim kao zapovjednik obrane Južnog Velebita. Međutim, zbog sukoba sa čelništvom vladajućeg HDZ-a, Cerovac ubrzo biva smijenjen sa svojih dužnosti.

0 Comments:

Objavi komentar

<< Home